Kitabhana

Newsletter

Tekija

 

I tekijja je jedna od stvari koje ehli sunnet prigovara šijama, zbog toga odbacuju svoju braću šije i smatraju ih mušricima!! S mnogima sam razgovarao i nastojao ih uvjeriti da tekija nije licemjerstvo, ali nisam uspio, nego sam čak nailazio i na one koji su me ponekad ismijavali, a nekad mi se čudili, smatrajući da je ovo vjerovanje bidat, novotarija u islamu i kao da su to šije sami izmislili. Ali ako istraživač bude pravedan, naći će da je ovo vjerovanje postojalo od početka islama, da proizlazi iz Kur'ana i Poslanikovog sunneta, i ne samo to, nego i islamska učenja i šeriat ne mogu biti ispravani bez ovih vjerovanja. Ono što je čudno jeste da ehli sunnet vel džemaat negira stvari o kojim sami govore da postoje, a njihove knjige i sahihi su puni ovoga i svjedoče protiv njih.

Pogledaj šta ehlu sunnet kaže o tekijji: Prenosi Ibn Džerir i Ibn Ebi Hatim putem Avfija od Ibn Abbasa o Allahovim riječima “To učinite jedino da biste se od njih sačuvali.” (Ali Imran, 28), rekao je: “Ovo je tekijja jezikom, a to je da se iz straha od ljudi govori o nečemu što je neposlušnost prema Allahu, dž.š., ali njegovo srce je sigurno u vjerovanju u Allaha, ovo mu neće štetiti. Ovo je tekijja jezikom.”[1]

Prenosi Hakim i kaže da je vjerodostojan hadis, i Bejheki u svom Sunenu putem Ataa od Ibn Abbasa o Allahovim riječima “to učinite jedino da biste se od nih sačuvali”, kaže: “Tekijja jeste govoriti jezikom, a srce je sigurno u iman u Allaha dž.š.”[2] Prenosi Abd ibn Hamid od Hasana da kaže: “Tekijja je dozvoljena do Sudnjeg dana.”[3] Prenosi Abd ibn Ebi Redža da je on rekao: “To učinite jedino jezikom govoreći da biste se od njih sačuvali.”[4]

Prenosi Abdurrezak i Ibn Saad i Ibn Džeriri Ibn Ebi Halim i Ibn Merdevih i Hakim u Mustedreku i Bejheki u Ed-Delail kaže: “Mušrici su uhvatili Ammar ibn Jasira i nisu ga pustili sve dok nije prokleo Poslanika, s.a.v.a., a njihove bogove s dobrim spomenuo, a onda su ga pustili. On je otišao Poslaniku, s.a.v.a., i on ga je upitao: ‘Šta ima novo kod tebe?’ Ammar je odgovorio: ‘Zlo, mušrici me nisu ostavili dok tebe nisam prokleo, a njihove bogove dobrim spomenuo!’ Poslanik je rekao: ‘Šta je u tvom srcu?’ Odgovorio je: ‘Ono je sigurno u vjerovanje Allaha, dž.š.’ Poslanik mu je rekao: ‘Ako se ponovi, i ti ponovi!’ A onda je objavljeno: ‘Osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.’” (Nahl, 106)

Prenosi Ibn Saad od Muhamed ibn Širina da je Poslanik, s.a.v.a., sreo Ammara koji je plakao, on mu je brisao oči i govorio: “Nevjernici su te uhvatili, gurali u vodu i rekao si tako i tako. Ako se vrate, ponovo im to reci.”[5]

Prenosi Ibn Ebi Sejbe i Ibn Džerir i Ibn Munzir i Ibn Ebi Hatim od Mudžahida da kaže: “Ovaj ajet je objavljen o stanovnicima Mekke koji su vjerovali, pa su im neki ashabi iz Medine pisali da se presele, jer oni ih nisu smatrali svojima dok im se ne presele. Kada su se uputili prema Medini, na putu su ih srele Kurejšije, mučili ih dok oni nisu izrazili nevjerstvo na koje su bili primorani. O njima je objavljen ovaj ajet ‘osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.’”[6]

Prenosi Buharija u svom sahihu od Ebi Derdaa da kaže: “Mi bismo se smiješili u lice mušricima, a naša srca su ih proklinjala.”[7]

Prenosi Halebi u svojoj siri i kaže: “Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., osvojio Hajber, Hadžadž ibn Ulat mu je rekao: “‘Božiji Poslaniče, ja u Mekki imam imetak i porodicu i želim da ih dovedem, ali imam za to rješenje, pa šta ako bih te ja porekao pred mušricima i rekao nešto?’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu je dozvolio da može reći sve što hoće.”[8]

U knjizi Ihjau-1-ulum Imama Gazali kaže: “Sačuvati krv muslimana je vadžib, pa ma kakva bila namjera, ako bi se htjela proliti krv muslimana, sakriće od nasilnika i tada je laž vadžib.”[9]

Prenosi Dželaluddin Sujuti u knjizi El-Ešbah ve-n-nezir i kaže: “Dozvoljeno je jesti lešinu kad je čovjek gladan i boji se smrti od gladi i progutati zalogaj vina i izgovoriti riječ nevjerstva, i ako je haram zavladao pokrajinom tako da nije ostalo halala, sem vrlo rijetko, dozvoljeno je upotrijebiti ono što treba.”

Prenosi Ebu Bekr Razi u knjizi Ahkamu-1-Kur'an u objašnjenju ajeta “To učinite jedino da biste se od njih sačuvali”, pa kaže: “Ako se bojite da ćete biti ubijeni, ili da će stradati neki dijelovi tijela, sačuvajte se tako što ćete pokazati prijateljstvo, ali nećete u to vjerovati. Ovo je vanjsko značenje ajeta i o tome se slažu svi učenjaci. A Katada prenosi ajet ‘Vjernici neće uzimati nevjernike za prijatelje, sem Allaha.’, i kaže: ‘Vjerniku nije dozvoljeno da uzme nevjernika za prijatelja i pomagača u svojoj vjeri; a ajet ‘To učinite jedino da biste se od nih sačuvali.’, povlači za sobom dozvolu pokazivanja nevjerstva kod tekijje, a to je da bi se sačuvao od njihova zla.’”[10]

Prenosi Buharija u svom sahihu od Kutejbe ibn Seida od Sufjana od Ibn Mekendera od Urvet ibn Zubejra da ga je Aiša obavijestila da je neki čovjek tražio dozvolu da uđe kod Poslanika s.a.v.a., pa je rekao: “Dozvolite mu, žestoka kazna stigla sina plemena ili brata plemena!” Kada je ušao, blago je s njim razgovarao, pa sam rekla: “Božiji Poslaniče, rekao si što si rekao, a onda si s njim blago razgovarao?” Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Aiša, zlo ljudi ima položaj kod ljudi, ko ga ostavi ili ko ga ne prođe... da se zaštiti tog zla.”[11]

Ovo nam je dovoljno dokaza da ehli sunnet vel džemaat vjeruje u dozvoljenost tekijje u njenim krajnjim granicama i to da je dozvoljena do Sudnjeg dana, pa i da je laž vadžib kako kaže Gazali, pokazivanje nevjerstva što priznaje Razi, proklinjanje u srcu što prenosi Buharija, zatim da čovjek može reći sve što hoće i da prokune Poslanika, s.a.v.a., ako se boji za porodicu i imetak kao što prenosi pisac sire Halebijje i da govori ono što je neposlušnost prema Allahu, dž.š., ako se boji ljudi, kao što prenosi Sujuti.

Ehli sunnet, dakle, nema opravdanja za prigovaranje šijama za vjerovanje u koje i sami vjeruju i prenose u svojim sahihima i musnedima da je ne samo dozvoljeno, nego i vadžib. Šije ne dodaju ništa više od onog što kažu sunije, samo što su oni bili više prisiljeni da to u praksi primjenjuju zbog nasilja i tlačenja od strane Emevija i Abasija. U tom vremenu bilo je dovoljno reći: “Ovaj čovjek je pristalica Ehli-bejta.”, pa da ga ubiju neprijatelji Ehli-bejta.

Navešćemo nekoliko primjera o prilikama u kojim su se našli Ehli-bejt i njihovi sljedbenici, a što je navelo šitsku školu da dozvoli propis o tekijji.

Ebu Osman Džahizje je rekao: “Muavija je naredio ljudima u Iraku, Šamu i drugim mjestima da proklinju Alija i da ga se odriču. To se provodilo sa minbera i muslimanima je to postao običaj, sunnet u vrijeme dok su vladale Emevije, sve do vremena Omer ibn Abdulaziza.”[12]

“Muavija je napisao samo jedan list svojim namjesnicima poslije godine okupljanja, rekavši: ‘Izvršena je dužnost onoga ko prenese nešto o odlikama Ebu Turaba (tj. Alija) i njegovoj porodici, Ehli-bejtu.’ A tada su najviše problema pravili stanovnici Kufe.”[13]

U svom Tarihu, historiji, Jakubi kaže: “... Hadžer ibn Adijj Kindi i Amr ibn Humuk Hazijj i njihovi prijatelji, bili su sljedbenici Alija ibn Ebi Taliba. Kada bi čuli Mugiru i druge Muavijine prijatelje kako proklinju Alija na minberu, ustali bi i odgovorili im i suprotstavili bi im se u tome. Kada je došao Zijad za namjesnika Kufe, poslao je da ih uhapse i ubiju, njih i njihovu grupu. Amr ibn Humuk Hazaijj je uspio pobjeći u Mosul s još nekoliko svojih drugova. Zijad je uhapsio Hadžer ibn Adijja Kindija i još trinaestoricu i poslao ih je Muaviji, a o njima je napisao da su se suprotstavili proklinjanju Ebu Turaba (tj. Alija) i još je poslao svjedočenja naroda. Kada su došli do Merdžazra (ime nedaleko od Damaska), Muavija je naredio da ih tu zaustave, a onda je poslao ljude da im odsjeku glave. Tada je Hadžer rekao: ‘Pustite me da uzmem abdest i klanjam!’ Kada je završio sa namazom, ubili su ga, a onda su počeli ubijati jednog po jednog. Dvojica od njih su tražila da ih odvedu Muaviji, kako bi se pred njim odrekli Alija. Jedan od nih je bio Unzijj, i Muavija ga je poslao Zijadu, napisavši mu: ‘Ovaj Unzijj je najgori od ovih što si ih poslao, kazni ga kaznom koju zaslužuje i ubij ga na najgori način!’ Kada su ga doveli Zijadu, on je naredio da ga odvedu u Kassu Naflir i tamo je živ zakopan.”[14]

Ko je bio Hadžer? U Tabekat od Ibn Sada i Esedul-gaba i El-Isaba piše: “Došao je kod Poslanika s.a.v.a., on i njegov brat Hai. Učestvovao je u bici na Kadisijji i on je bio taj koji je osvojio Merdžazra.”

A u Tabekat od Ibn Saada piše: “...Bio je veoma pouzdan i nije prenosio ni od koga sem od Alija.” O njemu Hakim piše u Mustedreku: “Jedan od pravednih ashaba Muhammedovih, s.a.v.a.”

U El-Istiabu piše: “Bio je jedan od najboljih Muhammedovih ashaba i njegova dova je bila primljena.”

U Esedul-gaba piše: “Bio je jedan od najboljih ashaba. Učestvovao je u bici na Siffinu, zatim u Nehrevanu i Bici oko deve sa Alijem, i bio je među ashabima prvacima. Poznat je po nadimku Hadžerul hajr (kamen dobra).

U Sejru-nubela piše: “Bio je častan, pokoran i poznat po dobrim djelima, borio se protiv zla, jedan od sljedbenika Alija, učestvovao je na Siffinu kao jedan od komandanata i bio je pobožan i ponizan.”

Ibn Kesir piše u svom Tarihu: “Došao je Božijem Poslaniku. Bio je pobožan Allahov rob i zahid (odricao se dunjaluka). Lijepo je postupao prema svojoj majci. Mnogo je klanjao i postio. Čim bi izgubio abdest, uzeo bi drugi, a kada bi se abdestio, obavio bi i namaz.”

El-Isaba: “Uvijek je bio uz Alija i jedan je od njegovih pristalica. Bio je prisutan kada je Ebu Zerr umro u Rebezi.”

“Zijad ibn Ebihi je napisao Muaviji o dvojici ljudi iz Hadremevta da oni slijede Alijevu vjeru i njegovo mišljenje, pa mu je Muavija odgovorio: ‘Ko slijedi vjeru Alijevu, ubij ga!’ Zijad ih je unakazio, a onda ih razapeo na vratima njihovih kuća u Kufi.”[15]

El-Mesudi: “Zijad bi okupljao ljude u Kufi pred vratim svog dvorca i poticao ih da proklinju Alija, a ako bi neko to odbio, on bi ga posjekao sabljom. Kada je jednom to radio, pogodila ga je kuga i narod je bio oslobođen njegova zla.”[16]

Amr ibn Humuk Hazaijj, jedan od sljedbenika Alija i Ehli-bejta, bio je protjeran i proganjan u ovoj bici, pa je pobjegao u Berarijj. Tražili su ga dok nisu naišli na njega. Odsjekli su mu glavu i odnijeli je Muaviji. On je naredio da se njegova glava postavi na pijaci kako bi je svi vidjeli, a onda je naredio da se baci njegovoj ženi u zatvoru, a bila je zatvorena zbog ovoga. Tako su i postupili, bacili su je u njenu ćeliju.”[17]

Emevije su kao novo uveli prvo hutbu, a onda klanjanje Bajram namaza, pravdajući to, jer kad bi ljudi klanjali odmah bi izlazili i ne bi ostali slušati hutbu, a to je bilo zbog toga jer su Emevije proklinjali Alija ibn Ebu Taliba, a muslimani bi bježali da to ne slušaju.”[18]

Zašto su se ponašali tako neprijateljski prema Ehli-bejtu i njihovim pristalicama? Kakav je bio razlog tolike mužnje? Hajde, da skupa pročitamo slijedeće:

Mutref ibn Mugire ibn Suabe kaže: “Moj otac bi išao kod Muavije i razgovarao s njim, zatim bi došao do mene i pričao bi mi o Muaviji i njegovoj pameti, i čudio se onome što vidi kod njega. Kada je došao jedne noći, nije htio večerati. Vidio sam da je tužan, pa sam pričekao jedan sat, pomislivši da se nama nešto desilo. Rekao sam: ‘Šta je bilo? Vidim da si tužan.’ Rekao je: ‘Sine, došao sam od najvećega nevjernika i pokvarenjaka.’ Pitao sam: ‘Kako to?’ Odgovorio je: ‘Bio sam s njim, pa sam mu rekao: ‘O vladaru pravovjernih, zašao si u godine. Ako pokažeš pravednosti bit će to dobro za tebe. Ako se okreneš svojoj braći iz Benu Hašima i povežeš njihove rodbinske veze, tako mi Allaha, oni danas nemaju ništa čega bi se ti bojao, a od ovoga će ostati da se spominješ i imaćeš nagradu za to.’ Rekao je: ‘Daleko je, daleko je! Kakvo spominjanje bi želio da ostane?... Ibn Ebi Kebše se spominje pet puta na dan (Ešhedu enne Muhammeden Resulullah). Pa šta da ostane? I kakvo spominjanje poslije ovoga da ostane, ne imao oca? Ne, tako mi Allaha, samo dotle dok svi ne budu ukopani’”[19]

Prenosi Ibn Hadžer u biografiji Ali ibn Rebbaha: “Kada bi Emevije čule da se novorođenom djetetu dalo ime Ali, ubijali bi ga. Kada je došlo do Rebbaha, rekao je: ‘Njemu je ime Ulejjun.’ Ljutio se na Alija i kritikovao one koji su ga nazvali po njemu.”[20]

Primjeri iz perioda kada su vladale Abasije:

“Kada je Nasr ibn Alijj naveo hadis Ali ibn Ebu Taliba da je Božiji Poslanik uzeo za ruke Hasana i Husejna i rekao: ‘Ko mene voli i voli ovu dvojicu i njihovog oca i majku, na Sudnjem danu će biti na mom stepenu.’, Mutevekkil je naredio da se izbičuje sa hiljadu udaraca. O njemu mu je govorio Džafer ibn Abdulvahid, rekavši mu: ‘On je od ehli sunneta.’, i sve tako dok ga nije pustio.”[21]

Prenosi Ebu Feredž da je Mensur rekao Muhammed ibn Ibrahimu ibn Hasanu ibn Aliju ibn Ebi Talibu: “Ti si Dibadž Asfer?” (nadimak Muhammeda) Rekao je: “Da.” Onda mu je rekao: “Tako mi Allaha, ubiću te onako kako niko nije ubijao iz tvoje porodice.” Zatim je naredio da se donese valjak, ispraznili su ga, stavili njega unutra, a onda su gradili na njemu zgradu, a on je bio živ.[22]

Mutevekkil je naredio da se poruši kabur Husejna ibn Alija na Kerbeli i da se poruši sve kuće oko njega, da se preore, zasije i navodnjava mjesto gdje je bio njegov kabur kako bi se spriječili ljudi da ga obilaze. Zatim je spomenuo kako je glavni stražar vikao: “Koga nađemo poslije tri dana kod njegovoga kabura, poslaćemo ga u tamnicu.” Ljudi su se pobojali i pobjegli. Spriječili su narod da ide tamo, uzorali i zasijali to mjesto.[23]

Dobro je spomenuti da Imam Ali dugo vremena nije bio četvrti hulefau rašidin za ehlu sunnet. Pogledajte ovaj dokaz:

Prenosi Buharija od Abdullaha ibn Omera ibn Hattaba da kaže: “U vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nismo nikog izjednačavali sa Ebu Bekrom, zatim Omerom, zatim Osmanom. A što se tiče ostalih Poslanikovih ashaba, nismo pravili razliku među njima.”[24]

U Tabekatul hanabila, ova knjiga je sahih i poznata kod ehlu sunneta, se prenosi od Ibn Ebi Jaala, oslanjajući se na Vedize Hamsi da kaže: “Ušao sam kod Ahmed ibn Hanbela kada je javno iznio da je Ali četvrti (tj. ubrojao ga je u hulefai rašidine), pa sam mu rekao: ‘O Ebu Abdullah, ovo je potvora na Talhu i Zubejra.’ Rekao je: ‘Loše je to što kažeš, šta mi imamo sa njihovim ratom i sa spominjanjem.’ Rekao sam: ‘Allah te učinio dobrim, spomenuli smo to kad si uvrstio Alija u četvoricu hulefai rašidina i potvrdio mu hilafet i sve ono što si pripisao halifama prije njega.’ Rekao mi je Ahmed: ‘A šta me sprečava u tome?’ Rekao sam: ‘Hadis Ibn Omera.’, pa mi je rekao: ‘Omer je bolji od svoga sina, bio je zadovoljan da Ali bude halifa muslimanima i uvrstio ga je u šuru, a Ali se nazvao Zapovjednikom vjernih. Da li ja kažem da on nije zapovjednik vjernih?’ Rekao je: ‘Onda sam otišao od njega!’”[25]

Prilike su bile takve da onaj ko je imao samo ime Ali, bivao bi ubijen, a šta je tek bilo sa onim ko je pristao uz njega? Nekoliko kur'anskih ajeta i mnogobrojni Poslanikovi hadisi govore o Ehli-bejtu - neka je mir na njih!- a na njihovom čelu, o Ali ibn Ebi Talibu, a muslimani su ovako postupali s njima, a kako su se tek odnosili prema onima koji su ih slijedili? Ko je ubio Ali ibn Ebi Taliba? Ko je uznemiravao Fatimu Ez-Zehra i ko je nju naljutio, a Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ko nju uznemirava, uznemirava i mene.”[26]

Časni Kur'an veli: “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti.” (33/57)

Ko je ubio Hasana sina Alijevog? Ko je ubio Husejna sina Alijevog, njegovu djecu, braću i drugove? A Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Dragi Bože oni (Ali, Fatima, Hasan i Husejn) su moj Ehli-bejt, moja porodica!”[27]

A šta se tek desilo Imamima Ehli-bejta poslije njih, i šta se sve dešavalo sa njihovim pristalicama? Gdje su mogli naći zaštitu i kako sačuvati Kur'an i sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Kur'an ih je uputio na tekijju u tim teškim vremenima. Tekijju priznaje i primjenjuje svaki obični razumom obdareni musliman u posebnim prilikama i kada situacija to zahtijeva. Ehlu sunnet su uvijek bili uz vladare i vladajuću klasu, njihova ulema je uvijek podržavala vladajući režim, tako da nije bilo potrebe da primjenjuju tekijju. A šije su morale primjenjivati tekijju. Zato su oni morali primjenjivati tekijju, slijedeći na taj način ono na šta su ukazali Imami Ehli-bejta.

Prenosi se da je Imam Džafer Sadik rekao: “Tekijja je bila obilježje Imama Ehli-bejta da bi se odbranili od neprijateljskog zla, i da bi sačuvali svoje sljedbenike i pristalice od proljevanja krvi, a za dobro muslimana koji su dovedeni u stanje kada je smrt bila blizu, kao što se desilo sa Ammar ibn Jasirom i drugim.”

A ehlu sunnet vel džemaat su bili daleko od ovih nesreća i iskušenja, jer su većinom bili u potpunom slaganju sa vladarima i nisu bili izloženi mučenjima i smrću. Zato je bilo prirodno što su negirali tekijju i klevetali one koji su je primjenjivali. Vladari iz Benu Ummeje i Benu Abbas su odigrali značajnu ulogu u tome da se tekijja veže samo za šije.

Ako je Allah objavio o tekijji ono što je objavljeno i ako je Božiji Poslanik, s.a.v.a., sam primjenjivao tekijju što smo naveli iz Sahih Buharije, i ako je dozvolio Ammar ibn Jasiru da ga prokune i izrazi nevjerstvo ako ga mušrici budu mučili, i ako je islamska ulema dozvolila tekijju slijedeći Kur'an i sunnet, kakav prigovor i kakvo negiranje može biti ispravno pa da bude upućeno šijama?!

Tekijju su primjenjivali poštovani ashabi u vrijemi vladavine nasilnika kao što je bio Muavija koji je ubijao svakog ko nije htio proklinjati Imama Alija ibn Ebi Taliba. Priča o Hadžeru ibn Adijju Kindiju je poznata. Zatim primjeri krvnika poput Jezida, Ibn Zijada, Hadžadža, Abdulmelika ibn Mervana i drugih. Ako bih htio nabrojati sve primjere ashaba kada su bili prisiljeni da primjenjuju tekijju, trebala bi mi čitava knjiga. Ovo dokaza od ehli sunneta što sam naveo, zasada je dovoljno.

Ne bih propustio priliku da ispričam događaj koji se desio meni. Sreo sam se sa jednim učenjakom ehli sunneta kada smo bili pozvani na islamsku konferenciju u Englesku. Putovali smo zajedno avionom i ta dva sata smo razgovarali o sunijama i šijama. On je bio jedan od onih koji pozivaju jedinstvu muslimana i svidjelo mi se ono što je on govorio, ali mi se nisu svidjele njegove riječi da šije sada trebaju napustiti neka svoja vjerovanja koja uzrokuju razmimoilaženje muslimana i kritike jedni drugih. Kada sam ga upitao, a kakva su to vjerovanja? Odgovorio je: Privremeni brak i tekijja. Pokušao sam ga uvjeriti da je privremeni brak ispravan brak Šeriatom, a tekijja olakšica od Allaha, ali on je ostao pri svome mišljenju, nisu ga ubijedile moje riječi, ni dokazi koje sam navodio, a koji su bili vjerodostojni. On je ostao pri svome da oni moraju ostaviti ta neka vjerovanja zbog važnijeg interesa, a to je jedinstvo muslimana. Začudila me od njega ova logika koja govori o ostavljanju Allahovih propisa zbog jedinstva muslimana, pa sam ljubazno rekao: Da jedinstvo muslimana zavisi samo od ovog, ja bih to prvi prihvatio.

Kada smo se spustili na londonski aerodrom, išao sam iza njega i kako smo došli do obezbjeđenja aerodroma, policija nas pitala o razlogu našeg dolaska u Englesku. On je rekao da je došao na liječenje, a ja u posjetu svojim prijateljima. To je proteklo bez ikakva drugog zadržavanja, uzeli smo torbe i krenuli prema izlazu. Tada sam mu šapnuo: Vidiš kako tekijja može biti korisna u svakom vremenu? Rekao je: Kako? Odgovorio sam: Mi smo slagali policiji. Ja sam rekao da sam došao u posjetu prijateljima, a ti na liječenje, a u stvari, mi smo došli na konferenciju. Nasmiješio se, shvativši da je slagao preda mnom, rekavši: Zar islamske konferencije nisu lijek za naše duše? Nasmijao sam se rekavši: Zar na njima ne posjećujemo svoje prijatelje?

Vraćam se temi i kažem da tekijja nije onakva kako je vide ehlu sunnet da je to vrsta nifaka, licemjerstva. Suprotno je tačno, jer licemjerstvo je pokazivanje vjere, imana, a skrivanje nevjerstva, dok je tekijja pokazivanje nevjerstva, a skrivanje imana. Između ova dva stajališta je ogromna razlika. Sljedeće stanovište znači dvoličnjaštvo, o kojem Allah kaže: “Kada se sretnu sa onima koji vjeruju, kažu: ‘Mi vjerujemo!’ A kada ostanu sa svojim šejtanima kažu: ‘Mi smo sa vama, mi ih samo ismijavamo.’” Ovo znači: pokazivanje imana + skrivanje nevjerstva = licemjerstvo.

A drugo značenje ima tekijja o kojoj Allah kaže: “I rekao je čovjek vjernik iz porodice faraonove koji je skrivao svoje vjerovanje.” Ovo znači: pokazivanje nevjerstva + skrivanje imana = tekijja.

Vjernik iz porodice faraonove je u sebi skrivao svoje vjerovanje i za to niko nije znao sem Allaha, dž.š., a faraonu i svim ljudima je pokazivao da je na vjeri faraonovoj. Allah, dž.š., ga je spomenuo u Kur'anu veličajući njegovu vrijednost. A sada, dođi sa mnom, dragi čitaoče, da saznaš šta šije kažu za tekijju, da te ne bi prevarile riječi onih koji lažu.

Šejh Muhamed Rida Muzaffer u svojoj knjizi Akaidul-i-imamijja kaže: “Tekijja ima propise koji se odnose na njen vadžib ili da nije vadžib, ovisno od veličine štete, a koji su spomenuti po poglavljima u knjigama fikha. Tekijja nije vadžib u svakom slučaju, nekad je dozvoljena, a ponekad se ne treba primjenjivati, kao što je slučaj da pokazivanje istine znači pobjedu vjere, uslugu islamu i borbu na njegovom putu, tada se potcjenjuju imeci, a duše su dostojanstvene. Tekijja je haram onda kada to za sobom povlači ubijanje ljudi ili širenje laži ili fesad u vjeri ili veliku štetu muslimanima, ako će biti odvedeni u zabludu ili širenjem nasilja i zločina među njima.

U svakom slučaju, značenje tekijje kod šija imamija nije da od njih učini tajnu skupinu za cilj uništenja i destrukcije kako neki njihovi neprijatelji žele da je predstave i to oni koji ne žele da pronađu ispravno rješenje.

Tekijja ne znači da se želi od vjere i njenih zakona napraviti tajna koja se ne smije širiti medu onim koji neće da vjeruju u nju. Nije tako, jer knjige imamija sadrže sve ono što je vezano za fikh, propise, ilmu-1-kelam i vjerovanje.” Završen citat.

Ti sam vidiš da tekijja nema veze sa licemjerstvom, prevarom, laži, varkom, kako to tvrde njihovi neprijatelji. Na kraju dodajemo:

1. Tekijja je fikhski propis, o čijoj dozvoljenosti se slaže islamski ummet i to u posebnim prilikama. Tekijju nisu primjenjivali samo šije i Imami Ehli-bejta.

2. U teškim prilikama kroz islamsku historiju, šije su bile prisiljene da primjenjuju tekijju iz posebnih razloga.

3. Tekijju su primjenjivale osobe u sučeljavanju sa onima koji su se neprijateljski ponašali prema njima i koji su im činili nepravdu. Ovo ne znači da su šije kao jedan od islamskih mezheba, krili svoje vjerovanje. Naprotiv, vjerovanje šija je bilo jasno od vremena nastanka ovog mezheba sve do danas, a to se nalazi u knjigama ehlu sunneta, u historiji, fikhu, tefsiru... Knjiga Kešfu-1-murad od Allame Hillija (U. 728.), u njoj se nalazi detaljno obrađen akaid šija, a na ovu knjigu su napisani šerhovi (komentari i objašnjenja) i to od uleme ehli sunneta, kao što je El- Kušdži.

4. Zašto vehabije kritikuju šije o tekijji kada je ona dozvoljena u sunijskom fikhu i njihovim knjigama i hadisima? Zar nije jasno, i u što nema sumnje da oni znaju da je šiizam Muhammedov islam, onaj originalni i ono što je došlo od Poslanika, s.a.v.a., i njegovog Ehli-bejta. To je potpuni, sveobuhvatni islam, živi, u skladu sa ljudskom prirodom to je razumni islam, onaj koji uvjerava razum i srce i ako stigne do tragalaca istine, niko je neće ostaviti i izabrati nešto drugo. To je najbolji govor, a dokaz za to jeste to što su neki veliki alimi ehli sunneta prihvatili šiizam za svoj pravac. Primjeri su doktor Tidžani, doktor Vehid Kasim, advokat Ahmed Husejn Jakub i drugi. Pa, šta su uradili? Rekli su: Šije vjeruju u tekijju, nikada ne govore istinu i kriju svoje vjerovanje, kako ne bi išao kod šija i pitao za njihovo vjerovanje.

Pitamo vehabije: Zašto nas optužujete da želimo širiti šiizam i pozivati njemu kada, kao što tvrdite, krijemo naše vjerovanje, zar ovo nije čista kontradikcija?! Da li je moguće sakriti vjerovanje u današnje vrijeme, a više od 200 miliona muslimana u svijetu su šije, žive u raznim krajevima svijeta. Hiljada naslova raznih knjiga o akaidu, tefsiru, hadisu je moguće pronaći u svijetu. Ima li poznatiji tefsir Kur'ana od El-Mizana i Medžmeu-1-bejana? I je li moguće sakriti vjerovanje ovako? Vi nam pripisujete kao nešto loše štampanje knjige Summe ihtedejtu (A zatim sam pravi put pronašao) na desetine svjetskih jezika. A šta u ovoj knjizi ima, sem argumentovanog, istinskog vjerovanja, a dokazi su uzeti iz sahiha ehli sunneta? Kako to krijemo naše vjerovanje? Tražimo od svih da pročitaju ovu knjigu, koju je napisao doktor Tidžani Semavi Tunisi i da presude da li u njoj skrivamo naše vjerovanje?

5. Šejh Muhammed ibn Sulejman Kurdi, učitelj Muhammed ibn Abdulvehaba, osnivača sekte vehabija, u svom pismu Muhammed ibn Abdulvehabu kaže: “O sine Abdulvehabov, neka je selam na onoga ko slijedi uputu. Savjetujem te u ime Allaha da odvratiš svoj jezik od muslimana. Čuo sam od jedne osobe da vjeruje u uticaj onoga od koga se traži pomoć, sem Allaha. Ukazao sam mu na istinitost. Prekorio sam ga i pokazao mu dokaze da niko nema uticaja, sem Uzvišenog Allaha. Ako odbije, onda ga smatraj nevjernikom. Ti ne možeš većinu smatrati nevjernicima, a ti si rijetkost i izuzetak od većine. Pripisati nevjerstvo onome ko se izdvoji iz većine je bliže i priličnije, jer on slijedi put koji ne slijedi većina vjernika...”[28]

Brat Muhammed ibn Abdulvehaba Sulejman ibn Abdulvehab u svojoj knjizi Es- savaiku-1-ilahijja, kao odgovor na vehabizam, piše: “Vi (vehabije) smatrate nevjernika čovjekom sa najmanjim rekla-kazala. Smatrate nevjernicima za nešto što vi mislite da je kufr, nevjerstvo. Smatrate nevjerstvom čisti islam i smatrate nevjernikom onoga ko se uzdržao da smatra nevjernikom onoga koga vi smatrate...”[29]

Kada vehabije i njihov osnivač smatraju nevjernicima sve muslimane, zašto ne pokazuju ovo svoje vjerovanje? Zar ovo nije tekijja? Kada borbu protiv muslimana koji nisu vehabije nazivaju džihadom, a njihove imetke ratnim plijenom (pogledaj Tarih Nedžd od Alusija, a čije izdanje je nadzirao Abdulaziz bin Baz, saudijski muftija, zašto javno ne pokazuju ovo vjerovanje? Zar ovo nije tekijja? A šta je onda tekijja?

Šejh Džamil Sidki Zehavi, egipatski alim, kaže: “Muhammed ibn Abdulvehab je svoje sljedbenike iz svog kraja (Nedžda) nazivao ‘Ensarijama’, a svoje sljedbenike iz drugih krajeva ‘muhadžirima’. Ako bi neko učinio hadž prije nego što je njega počeo slijediti, on bi mu naredio da učini drugi put hadž, tvrdeći da mu prvi hadž nije primljen, jer ga je učinio kao mušrik.

A onaj ko bi htio slijediti njegovu vjeru, trebao je reći: “Svjedočim da sam ja bio nevjernik, svjedočim da su moji roditelji umrli kao nevjernici, svjedočim da je taj i taj (naveo bi imena nekih alima) i svi oni bili nevjernici.” Ako bi to i taj posvjedočio, on bi ga primio. Otvoreno je govorio da smatra nevjernicima islamski ummet od prije 600 godina...[30]

Zašto vehabije ne pokažu mišljenja osnivača njihova mezheba? Je li primjenjuju tekijju pa ne pokazuju ili smatraju da je osnivač njihova mezheba pogriješio u tome što smatra sve muslimane nevjernicima, što se borio protiv njih i ubijao ih, i što je rušio njihove domove?

6. Vjerovanje šija je jasno i uzeto iz Kur'ana i Poslanikovog sunneta putem Ehli-bejta i radosno će dočekati svakog onog ko traži istinu. Oni imaju uvjerljive odgovore na svako pitanje i lijek za svaku bolest. Poziva svakog ko traži istinu da pročita i ispita šitske knjige o akaidu, tefsiru, hadisu, fikhu i poziva da dođu u zemlje u kojima žive šije i sretnu se sa šitskim alimima.

7. Poslije pobjede Islamske revolucije i poraza Zapada i svjetskog nevjerstva, na vojnom, ekonomskom i drugim poljima, Zapad je pokrenuo kulturni rat protiv revolucionarnog islama, islama koji poziva nezavisnosti, slobodi i islamskoj vlasti. Zapad je počeo sa vrbovanjem svojih agenata koji če stvoriti ružnu sliku o islamu, s jedne strane, i koji će širiti čudne ideje, s druge strane. A s treće strane, oni će širiti fitnu među muslimanima, kako mladi musliman i muslimanka ne bi znali stvarni islam, niti bi poznavali šiizam, i tako ne bi došlo do islamskog jedinstva, čega se Zapad najviše boji, a mnogi mu idu na ruku sijući fitnu i svađu među mezhebima, neki svjesno, a neki nesvjesno.

 



[1] Ed- derru-1- mensur, Sujuti

[2] Sunen Bejheki, Mustedreku-1- Hakim

[3] Ed-Derru-1-mensur, Sujuti, svez. 2, str. 176.

[4] Ed-Derru-1- mensur, Sujuti, svez. 2, str. 176.

[5] Et-Tabekatu-1-kubra, Ibn Saad.

[6] Ed-Derru-1-mensur, Sujuti, svez. 2, str. 178.

[7] Sahih Buhari, svez. 7, str. 102.

[8] Es-Siretu-1- Halebijja, svez. 3, str. 61.

[9] Ihjau ulumi-d- din, Ebu Hamid Gazali

[10] Ahkamu-1- Kuran, Razi, svez. 2, str. 10.

[11] Sahih Buhari, svez. 7., str. 81.

[12] Tarih Taberi, svez. 6., str. 108, događaji iz 51 h.g.; Ibn Esir, svez. 3., str. 202.

[13] Šerh Nehdžul-belaga, Ibn Ebu Hadid Muatezili, hutba br.57.

[14] Tarih Jakubi, svez. 2., str. 230.; Tarih Dimešk, Ibn Asakir, O biografiji Hadžer ibn Adijja Kindija.

[15] E1-Mehalli, str. 479.; Mealimul-medresetenj, svez. L., str. 364.

[16] Murudžu-z-zehebi, svez. 3., str. 30.; Ibn Askir, svez. 5., str. 421.

[17] Mearif, Ibn Kutejbe, svez. 7., str. 12.; El-Istiab, svez. 2., str. 517.; El-Isaba, svez. 2., str. 526.; Tarih Ibn Kesir, svez. 8., str. 48.

[18] E1-Mehalli, Ibn Hazm, tahkik Ahmed Muhamed Šakir, svez. 5., str. 85.; Kitabu-1-umm, Šafii, svez. 1., str. 208.; Pogledaj tumačenje Kejfijetus salat ve hutba u Buhariji, svez. 2., str. 111.; Muslim, svez. 3., str. 20.; Sunen Ebu Davud svez. 1., str. 178.

[19] E1-mevfikijat, str. 576. Murudžu-z-zeheb, svez. 2., str. 454.; Ibn Ebi Hadid, svez. 1., str. 462.; Kurejšije su nazivali Poslanika Ibn Ebu Kebše, ismijavajući ga.

[20] Tehzibu-1-tehzib, svez. 7., str. 319., biografija Ali ibn Rebbaha.

[21] Tehzibu-1- tehzib, svez. 10., str. 430., biografija Nasr ibn Alija.

[22] Taberi, svez. 9., str. 198., Mukatilu-1-talibejn, str. 200.

[23] Taberi, svez. 3., str. 1407.; Mutevekkil to je Džafer ibn Muatesim ibn Harun Rešid, abasijski halifa. Ovo nas je podsjetilo na događaj kada su vehabije napadale i porušile Kerbelu i mezar Imama Husejna 1216 g. po h., slijedeći svog prethodnika Mutevekkila, abasijskog halifu, u neprijateljstvu prema Ehli-bejtu i njegovim pristalicama. Tarih Kerbela ve haire-1-Husejn str. 172.

[24] Buhari, Kitab bedil halki, pogl. Menakibu Osman ibn Affan.

[25] Tabekatul hanabila, svez. 1., str. 292.

[26] Muslim, Fadailu-s-sahaba; Tirmizi, svez. 2.; Musned Ahmed, svez. 4; Mustedreka- s- sahihajn, svez. 3., Hiljetul evlija, svez. 2.

[27] Mustedreku- s-sahihajn, svez. 3., str. 147.; Muslim,msvez. 7., str. 130.; Tefsir Ibn Džerir, u tefsiru ovog ajeta i Tefsir Ed-Durru-1-mensur.

[28] Fitnetu-1-vehabija, Sejjid Ahmed ibn Zejni Rihlan, muftija iz Mekke.

[29] Es-Savaiku-1-ilahijja, str. 27-29, izdanje 1306.

[30] E1-Fedžru- s-sadik, str. 17- 18, Džemil Sidki Zehavi, izdato u Egiptu 1323 h. ponovljeno izdanje u Istanbulu 1986. g.